U ovom članku želim da objasnim šta to znači biti „nanovo rođen" tj. biti
„spašen".

Pokajanje je prvi korak ovog iskustva. Ali, da bismo se pokajali (odrekli
grijeha) moramo prvo znati šta je to grijeh. Postoji mnogo pogrešnih
interpretacija među kršćanima o značenju pokajanja jer, također, postoji i
mnogo pogrešnih razumijevanja grijeha.

U prethodnim stoljećima, standardi kršćanstva su se drastično smanjili.
„Evanđelje" koje se danas propovijeda od strane raznih propovjedača je
veoma mutna verzija istine. Ljudima biva govoreno samo da vjeruju u Isusa.
Ali, vjerovanje u Isusa isključivo ne spašava nikoga, ako se ne pokaju.

Biti „nanovo rođen" je temelj kršćanskog života. Ako ti je život primjeran
bez ovog temelja, onda će tvoje kršćanstvo biti kao i ostale religije u
svijetu; one koje uče ljude da žive primjerne živote. Zasigurno trebamo
imati primjerne živote, ali to nije temelj kršćanstva, već njegova superstruktura. Temelj je rođenje nanovo. Svi moramo tu i početi.

Isus je koristio izraz „ponovo se roditi" u Ivanu 3:3, kada je pričao sa
Nikodemom koji je bio vjerski vođa i osoba sa mnogo strahopoštovanja prema
Bogu te je tako i živio. No Isus mu je ipak rekao, „Zaista, zaista kažem
ti: Ako se ko ne rodi ponovo, ne može vidjeti Božjega kraljevstva."(Ivan
3:3). Vidimo da, da bismo ušli u kraljevstvo Božje, trebamo se duhovno
roditi, čak iako si veoma dobra osoba! Nakon toga, Isus mu je rekao da On
(Isus) će biti podignut na krst da umre te da svi oni koji vjeruju u Njega
mogu primiti život vječan. (Ivan 3:14,16)

Isus mu je također rekao da ljudi više vole tamu nego svjetlo, zbog
njihovih djela, koja su bila zla (Ivan 3:19). Ali, oni koji su iskreni,
mogu doći u svjetlo te biti spašeni (Ivan 3:21). Da bi bio rođen nanovo,
moraš doći u svjetlo. To znači biti iskren Bogu i priznati Mu sve svoje
grijehe. Očigledno se ne sjećamo svih grijeha koje smo učinili, no trebamo
priznati da smo grešnici i reći Bogu sve grijehe kojih se sjećamo.

Grijeh je pravo velika stvar i u stanju smo, u početku, vidjeti samo mali
dio toga u svom životu. To je slično tome kao kad živiš u velikoj državi od
koje si vidio samo mali dio. No, kako se počneš udaljavati od grijeha koji
spoznaješ, postepeno ćeš primjećivati više ovoga „državnog grijeha" u svome
životu. Kako se krećeš prema svjetlu, sve više i više svoga grijeha ćeš
zapažati te biti u stanju i da ga se sve više i više rješavaš. Tako da
moraš hodati u istini pred Bogom sve vrijeme.

Još jedan prikaz ovoga bi bio: Živiš u kući sa mnogo neurednih soba. Želiš
da Gospod, Isus, dođe i živi u toj kući. Ali On ne može da živi u neurednim
sobama. Tako da, On ti pomogne da počistiš sve sobe, jednu po jednu. Malo
po malo i čitava kuća je čista i uredna. Tako odrastamo u svetosti
kršćanskog života.

Apostol Pavle je jednom rekao da, gdje god bi otišao, propovijedao bi dvije
iste poruke svima: „Obraćenje Bogu i vjera u Gospoda Isusa Krista" (Djela
apostolska 20:21). Ove dvije poruke su obavezne za postavljanje dobrog
temelja i novog rođenja. Bog je udružio pokajanje i vjeru. No većina
kršćanskih propovijednika ih je razdvojila. Pokajanje biva izostavljeno iz
većine današnjih evanđeljskih propovijedi. Samo vjera biva u fokusu
propovijedi.

Ali, ako imaš samo vjeru, ne možeš se roditi ponovo. To je isto kao to što
žena ne može imati dijete sama, bez obzira na to koliko se trudila.
Također, ni muškarac ne može imati dijete sam. Muž i žena se moraju
udružiti da bi se moglo dijete roditi. Isto tako, onda kada se pokajanje i
vjera udruže, duhovno dijete se može roditi i zauzeti mjesto u tvome duhu.
Ovo duhovno rođenje, isto kao i fizičko, dešava se u trenutku. Nije
postepena pojava.

Možda budu mjeseci pripreme prije rođenja baš onako kako se i u majci
priprema dijete za porod, ali samo rođenje, kao i tjelesno, dešava se u
trenutku. Neki kršćani ne znaju datum svog novog rođenja, ja ne znam datum
svog novog rođenja. Ali to je isto kao da ne znamo datum našeg tijelesnog
rođenja. Sve dok je neko živ nebitno je!! Bitno je znati da smo zasigurno
živi u Kristu danas.

Da li smo zatvoreni idejama kada kažemo da je Isus jedini put do Boga?

Odgovorit ću na pitanje ilustracijom: Neko ko nikada nije vidio moga oca
(čak ni sliku njega) ne može znati kako moj otac izgleda. Isto tako mi koji
nismo nikada vidjeli Boga ne možemo znati ništa o Njemu niti putu do Njega.
Ali Isus Krist je došao od Boga. Tako da nam samo On može pokazati i put
prema Bogu. On je rekao „Ja sam put, istina i život, niko ne dolazi k Ocu
osim po meni" (Ivan 14:6).

Kada razmislimo o Isusovoj tvrdnji da je On JEDINI PUT ka Bogu, Ocu, moramo
takođe reći da ili ono što je rekao je istina ili je bio lažov i prevarant.
Ko bi se usudio da to kaže? Nije dovoljno reći da je Isus samo dobar čovjek
i prorok. Ne. On je sami Bog, a ne samo dobar čovjek. Nije moguće da je
dobar čovjek, ako je lažov i prevarant! Tako da zaključujemo da je Isus
itekako Bog u tijelu čovjeka.

Sva istina je zatvorena. U matematici, 2+2 je uvijek 4. Ne možemo biti
otvoreni ideji da su 3 i 5 također mogući odgovori. Ne možemo prihvatiti
niti 3.9999. Ako bismo prihvatili takve verzije istine, naše matematičke
računice bi bile netačne. Na isti način znamo da se Zemlja okreće oko
Sunca. Da odlučimo biti „otvoreni idejama" i prihvatimo neku teoriju koja
nam govori da se Sunce također okreće oko Zemlje, naša astronomska
računanja bi bila netačna. Također, u hemiji, H2O je voda. Ne
možemo biti otvoreni ideji da je H2O također sol!! Vidimo da je
istina apsolutna u svim područjima i veoma zatvorena idejama. Tako je i sa
Bogom. Otvorenost može sa sobom dovesti ozbiljne preračunice u matematici,
astronomiji pa i u hemiji, a isto tako i u istini o Bogu.

Biblija nas uči da su svi ljudi grešnici i da je Isus umro za grešnike.
Tako da, ako dođeš pred Isusa kao „kršćanin", neće ti oprostiti grijehe,
jer On nije umro za kršćane! Umro je za grešnike. Jedina osoba kojoj može
biti oprošteno je ona koja dođe pred Boga i kaže „Isuse, ja sam grešnik".
Ne možeš doći pred Gospoda kao član bilo koje religije i da ti bude
oprošteno, jer je On umro za grešnike. Ako Mu dođeš kao grešnik, onda su ti
svi grijesi odmah oprošteni.

Lako je svima znati da su grešnici jer nam je svima Bog dao savjest. Djeca
imaju veoma osjetljivu savjest koja ih lako čini svjesnima onoga lošega što
su učinili. Ali, kako odrastaju, njihova savjest može da otvrdne i postane
neobzirna. Kada dijete od tri godine slaže, njegovo lice izgleda grešno jer
je njegova savjest grešna. No, 15 godina kasnije, on može lagati, a da se
ne oda jer je ubio svoju savjest tako što ju je konstantno ignorisao.
Tabani djeteta su tako mekani da mogu osjetiti čak i pero, tabani odraslih
su toliko tvrdi da čak i ubod igle ne osjete dok se ne doda malo više
pritiska. Isto se dešava sa našom savjesti dok odrastamo.

Savjest je glas koji je Bog postavio u nas koji nam govori da smo moralna
bića. Daje nam empirijsko razumijevanje dobra i zla. I zato je to odličan
poklon od Boga. Isus ga je nazvao „okom srca" (Luka 11:34). Ako ne
održavamo ovo „oko" pažnjom, postat ćemo duhovno slijepi. Ignorisanje
bockanja savjesti može biti opasno isto kao i ignorisanje čestica prašine
koje nam upadaju u oči; jednoga dana ćeš postati duhovno slijep.

Kada se bebe rode ni jedna nije religiozna. Sve su iste. Nakon dvije
godine, idalje su iste, sebične i svadljive. No, kako odrastaju, njihovi
roditelji ih uvedu u razne religije te tako postaju i dio različitih
religija. U više od 90% slučajeva, nečija religija je ona koju su mu
roditelji odabrali.

Ali Bog ne gleda na nas kao ljude različitih religija. On nas sve vidi kao
grešnike. Isus je došao s neba na zemlju da umre za grijehe čovječanstva.
Nije došao za one koji se smatraju dovoljno dobrima da uđu u Božiju
prisutnost, nego za one koji priznaju da su grešnici i nedovoljno dobri da
uđu u Božiju prisutnost. Tvoja savjest ti govori da si grešnik. Što bi onda
bilo teško doći pred Isusa i reći „Gospode, ja sam grešnik i mnogo sam
zgriješio u svome životu"?

Pitanje koje neki možda postavljaju je, „Zar ne može dobar Bog da zanemari
naše grijehe te nam oprosti, baš kao što bi to i naš otac uradio?" da sin
slomi (ili izgubi) nešto vrijedno i pokaje se, njegov otac bi mu oprostio.
Ali ovakve stvari nisu moralne dileme. Da su svi naši grijesi ovakvi, Bog
bi nam oprostio odmah. Ali grijeh nije ovakav. Grijeh je zločin.

Da je otac sudija na sudu i njegov sin, koji stoji ispred njega optužen za
neki zločin, da li može reći sinu svojem, „Sine, volim te. Opraštam ti.
Neću te kazniti"? Svaki sudija sa ikakvim smislom pravde to nikada ne bi
učinio. Takav smisao pravde koji mi imamo je mali dio savršene pravde
Svemogućeg Boga, na čiju smo sliku stvoreni. Tako da, kad smo nešto loše
učinili, Bog kao sudija nam mora reći, „Volim te mnogo, ali si počinio
zločin pa te moram kazniti." U takvom sudu, koliko god da je sinu žao, otac
njega idalje mora kazniti, kao sudija. Pretpostavimo da je sin opljačkao
banku. Otac mu naplati svu cijenu kršenja zakona, recimo, milion rupija.
Pošto sin nema para da otplati to, mora ići u zatvor! Otac onda siđe sa
stolice sudije, skine ogrtač sudijski i siđe dolje. Onda izvadi svoj
novčanik i napiše ček za milion rupija (sva njegova ušteđevina) te to da
sinu da otplati njegovu kaznu. Da li ga sin može optužiti da ga otac ne
voli? Ne! U isto vrijeme, niko ga ne može optužiti da nije pravedan sudija
jer je po zakonu dao svome sinu kaznu. Ovo je identična stvar koju je Bog
učinio za nas. Kao sudija je odredio da moramo svi umrijeti za naše
grijehe. Onda je sišao kao čovjek i primio tu kaznu na Sebe.

Biblija nas uči da, iako je Bog Jedan, On postoji kao Tri Osobe -
Otac, Sin i Duh Sveti. Da je Bog samo Jedna Osoba, ne bi mogao otići od
svoga trona na nebu i sići na zemlju kao čovjek, Isus. Ko bi onda vladao
svemirom? Ali, pošto On postoji kao Troje, Sin je mogao doći na zemlju i
umrijeti za naše grijehe prije nego što je Otac u nebu, koji je sudija, to
morao učiniti. Neki kršćani krste ljude u ime „Isusa jedino" govoreći da
postoji samo jedna osoba u Božanstvu i to Isus. Ovo je ozbiljna greška. 1.
Ivanova 2:22 nam govori da bilo ko ko odbija Oca i Sina ima duh antikrista.
Jer samim time odbija da je Bog, Sin došao kao čovjek u obliku Isusa Krista
i odbio svoju ljudsku volju te činio Očevu volju i preuzeo kaznu za naše
grijehe, pred Bogom, Ocem (1. Jovanova 4:2,3).

Isus je bio u potpunosti Bog i u potpunosti čovjek kad je došao na zemlju.
Kada je umro na krstu, On je preuzeo kaznu grijeha čovječanstva. Kazna za
naš grijeh je da budemo odvojeni od Boga svu vječnost. I kada je Isus umro
na križu, bio je odvojen od svog Oca na nebu. Takvo odvojenje je najgora
patnja kroz koju može iko proći.

Pakao je jedino mjesto u svemiru gdje nema Boga. Bog tu nije. Tako da, u
paklu, svo zlo đavola biva u potpunosti manifestirano. To zlo je ono što
čini pakao tako očajnim mjestom za prebivanje bilo kome ko tamo ode. Isus
je iskusio tu kaznu kada je bio prikovan na križu. Na križu je proveo 6
sati. Ali zadnja 3 sata je bio bez Boga. Sunce je postalo mračno i zemlja
se protresla. Njegova veza sa nebeskim Ocem je bila prekinuta. Otac je
glava Hrista (1. Korinćanima 11:3) i, kad je Isus bio zapostavljen, bilo je
kao da mu je glava bila odsječena. Ne možemo u potpunosti razumijeti patnju
kroz koju je prošao.

Da je Isus jednostavno bio stvoreno biće, ne bi bio u stanju da podnese
kaznu umjesto milijarde ljudi koji su živjeli od vremena Adama! Jedan
čovjek ne može biti obješen za milijardu ubica! Ali Isus je mogao podnijeti
takvu kaznu jer je on Bog vječni.

Zbog toga što je On vječan, On je također mogao vječnu kaznu podnijeti u
tri sata.

Da Isus Krist nije Bog, a Bog, Otac, kad bi Ga kaznio za naše grijehe, to
bi bila velika nepravda. Bog ne može kazniti jednu osobu za zločin druge,
čak iako je druga osoba voljna da primi tu kaznu. To ne bi bila pravda.
Tako da, ako je Isus samo stvoreno biće i On bio kažnjen za naša djela, to
bi bila najveća nepravda.

Tako da je jasno da nijedno stvoreno biće nije moglo podnijeti kaznu za
naše grijehe. Sam Bog može podnijeti tu kaznu jer je On Sudija svemira. Ima
pravo da nas kazni te ima pravo da tu kaznu preuzme na Sebe. I to je i
učinio kada je došao na zemlju kao Isus Krist. Temelj kšćanske vjere se
nalazi u dvije istine: Prva je da je Krist umro za grijehe čovječanstva.
Druga da je On i uskrsnuo iz mrtvih nakon tri dana.

Da Krist nije uskrsnuo, ne bi ni bilo dokaza da je On Bog. Njegovo
uskrsnuće je dokaz da je sve što je rekao bila istina. Niti jedan
religijski vođa nije tvrdio da će on umrijeti za grijehe svijeta. Niti je
jedan religijski vođa uskrsnuo. Ove dvije činjenice su dovoljne da istaknu
i čine Isusa Krista jedinstvenim.

Sve religije nas mogu učiti da činimo dobro drugima i živimo u miru, ali u
hrišćanskoj vjeri postoji posebni temelj: Krist je umro za naše grijehe te
uskrsnuo. Kad bismo ove dvije istine uklonili iz kršćanstva, kršćanstvo bi
onda postalo kao i svaka druga religija. Ove dvije istine čine hrišćanstvo
posebnim.

Svi smo stvoreni od strane Boga da živimo za Njega. Ali svi smo živjeli za
sebe. Tako da, kada dođemo Bogu, moramo se pokajati kao lopovi koji su
oduzeli mnoge godine koje su pripadale Bogu.

Moramo Mu doći sa zahvalnošću za Hristovu smrt za nas i vjerovati da je On
uskrsnuo iz mrtvih te je i danas živ. Ne bismo se mogli moliti Isusu da
nije danas živ jer je nemoguće moliti se mrtvacu. Ali Isus Krist je
uskrsnuo pa možemo pričati sa Njim.

Nakon što je Krist uskrsnuo, uzdignuo se i vratio u nebesa. Sveti Duh,
Treći dio Trojstva, došao je na zemlju. Duh Sveti je stvarna Osoba kao i
sam Isus Krist. On je došao na zemlju da nam ispuni živote Svojom
prisutnošću. Ako se predamo Duhu Svetome, On nas može učiniti svetima. Kada
smo ispunjeni Duhom Svetim, u stanju smo da živimo život pobjede nad
grijehom. Niko nije mogao imati takav život prije nego što je Duh Sveti
došao da ispuni čovjeka na dan Pentakosta. Prije toga, ljudi su mogli samo
da unaprijede svoje vanjske živote. Njihovi unutrašnji životi su idalje
bivali pobijeni od strane grijeha te i nepromijenjeni. Kada te Duh Sveti
ispuni, sam Bog dođe da počiva u tebi i On može da ti omogući da živiš
božanstven unutrašnji život.

Predivna poruka evanđelja je da tvoje srce može postati potpuno čisto kada
ti Bog oprosti te Krist tako može živjeti u tebi i činiti tvoje tijelo
kućom Božijom.

Nekada sam pričao sa jednim kršćanom koji je bio pušač. Pitao sam ga da li
bi ikada zapalio cigaretu unutar crkve, na šta je odgovorio sa time da to
nikada ne bi uradio jer je crkva kuća Božija. Ja sam mu rekao da je zapravo
njegovo tijelo kuća Božija, a ne neka zgrada - crkva. Pitao sam ga bi li
počinio preljub unutar crkve. Ne bi gledao ni pornografiju unutar crkve.
Tvoje tijelo je kuća Božija, kada Krist počiva unutra. Tako da se trebaš
paziti šta radiš sa članovima svoga tijela.

Navike kao pušenje, opijanje, uzimanje narkotika i dopuštanje nečistim
mislima da ti uđu u um će postepeno uništiti tvoje tijelo i um.

Kršćanski život je kao utrka. Kada okrenemo leđa grijehu i rodimo se
nanovo, dođemo do početne trake utrke. Onda počinje maraton, maraton do
kraja života. Trčimo, trčimo i trčimo te, iz dana u dan, sve smo bliži i
bliži kraju. Ali nikada ne smijemo prestati trčati.

Još jedan način posmatranja ovoga je ovaj: Kada smo nanovo rođeni,
postavljamo temelj za naš dom. Nakon toga počinjemo polako da gradimo
ostatak, koji se sastoji od mnogih spratova.

Ovo je najbolji život koji možemo živjeti jer postepeno eliminišemo sve
loše iz našeg života i postajemo sve više i više kao Bog kako godine
prolaze.

I šta to trebamo uraditi da budemo nanovo rođeni?

Prvo moramo priznati da smo grešnici. Nemoj se porediti sa drugiima i
nalaziti utjehu u tome što si bolji od njih. Grijeh je kao smrtonosan
otrov. Bilo da si počeo piti kap ili stotinu, idalje ćeš umrijeti. Tako dam
ako želiš da imaš dobar početak u svome kršćanskom životu, priznaj da nisi
ništa bolji od najgoreg grešnika na svijetu. Onda odluči da se odrekneš
svakog grijeha iz svoga života.

Nakon toga, vjeruj u Krista. To znači predati se u potpunosti Kristu, a ne
samo vjerovati nešto o Njemu. Možeš vjerovati, a da se ne posvetiš u
potpunosti Njemu. Mladu pitaju na vjenčanju, „Da li si voljna posvetiti se
ovome muškarcu?" U slučaju da odgovori sa, „Vjerujem da je dobar čovjek.
Ali nisam sigurna bi li se mogla čitav život njemu posvetiti." Onda ona ne
bi mogla se udati za njega jer nema vjere u njega. Kada se žena udaje, njen
čitav život mijenja smjer. Mijenja prezime u muškarčevo, ostavlja roditelje
te ide živjeti sa mužem. Možda ni ne zna gdje on živi, ali vjeruje u svoju
budučnost sa njime. Ima vjere u njega. To je slika vjere u Isusa Krista.

Riječ „kršćanin" (u kontekstu poštovanja) znači „Gospodin Krist"! Moja žena
može moje prezime preuzeti samo ako se za mene udala. Na isti način možeš
preuzeti Kristovo ime i zvati se hrišćanom samo ako si vjenčan Njime. Da
neka žene preuzme moje prezime i počne se nazivati „Gospođicom Zac Poonen",
to bi bila laž. Na isti način, bilo ko ko se naziva hrišćaninom, a da nije
vjenčan Njime, laže.

Brak ne traje dva, tri dana, već je vječan. Na isti način, biti hrišćanin
je takođe vječna obaveza. Totalno posvećenje Kristu ne znači da trebaš
postati savršen. Kada se žena udaje, ona ne obećaje da da neće nikada
zgriješiti. Ona će mnogo puta zgriješiti, ali muž će joj oprostiti. No, ona
hoće obećati da će živjeti sa svojim mužem zauvijek. Ovo je prikaz našeg
jedinjenja sa Hristom.

Slijedeći korak je krštenje vodom. Krštenje je nešto kao bračni ugovor. Ne
možeš se vjenčati tako što samo dobiješ ugovor. Niti možeš postati
hrišćanin samim krštenjem. Tek onda kada si vjenčan možeš dobiti i bračni
ugovor. Isto tako, tek kada si se predao Hristu, možeš se i krstiti. Pri
krštenju svjedočiš da si raskinuo veze sa starim životom i postavio Isusa
Krista kao temelj svoga života.

Dobri muževi i žene mnogo komuniciraju. Samim time, i ti moraš da
komuniciraš sa Isusom i da ga slušaš dok ti govori kroz Bibliju, svaki dan.

Dobra žena neće nikada učiniti nešto što će unesrećiti njenog muža. Sve će
htjeti u partnerstvu s njime da čini. Pravi kršćanin takođe neće htjeti
činiti ništa što može unesrećiti Isusa kao npr. gledanje filma koji se
Isusu ne bi dopao. Krišćan ne želi ništa raditi što ne bi mogao da radi sa
Isusom Kristom.

Da li možeš biti siguran da si nanovo rođen? Da. Rimljanima 8:16 kaže da,
kada si rođen ponovo, Duh Sveti će biti svjedok tvome duhu da si ti sin
Božiji.

Ovo je nevjerovatan život jer ga živimo sa najboljim Prijateljem ikada.
Nikada nećemo biti usamljeni jer je Isus uvijek tu uz nas i svugdje sa nama
ide. Možemo s Njim razgovarati o našim problemima i zamoliti Ga za pomoć.
To je život pun sreće i život bez anksioznosti i straha, zato što Isus drži
našu budučnost u Svojim rukama.

Ako želiš biti nanovo rođen, izgovori ove riječi Gospodu sa iskrenošću
svoga srca:

„Isuse Gospode, vjerujem da Si Ti Sin Božiji. Grešnik sam koji zaslužuje
pakao. Hvala Ti što me voliš i što si umro za moje grijehe na križu.
Vjerujem da Si uskrsnuo i da živiš trenutno. Želim da ostavim svoj život
grešni odmah sada. Molim Te mi oprosti za sve moje grijehe i daj mi mržnju
prema grijehu. Opraštam svima koji su mi učinili išta ikada nažao. Molim Te
dođi u moj život Gospode Isuse i budi Gospodar mog života od danas pa
nadalje. Učini me sinom Božijim istog časa."

Božija riječ kaže, „A svima koji Krista primiše dade moć da budu djeca
Božija" (Jovan 1:12). Gospod Isus kaže, „Nikada neću odbiti onoga koji Meni
dođe" (Jovan 6:37).

Tako da možeš biti siguran u to da te je prihvatio.

Nakon toga Mu zahvali govoreći: „Hvala Ti Isuse Gospode jer Ti si mi
oprostio i primio me. Molim Te me ispuni Tvojim Svetim Duhom i daj mi snagu
da živim za Tebe. Želim Tebi i samo Tebi ugađati od danas pa nadalje."

Sada bi trebao čitati Božiju Riječ svaki dan i tražiti od Njega da te
svakodnevno ispuni Duhom Svetim. Takođe trebaš da budeš u zajednici sa
drugim, nanovo rođenim, kršćanima. Samo tada ćeš rasti u životu kršćanskome
i imati snagu da slijediš Gospoda. Traži od Boga da te uputi ka dobroj
crkvi.

Neka te Bog blagoslovi izobilno.

Autorska prava - Zac Poonen. Nikakva promjena ne smije biti izvršena u
sadržaju članka bez pismenog odobrenja autora.